Žal mi je kak cucku, jer je moje sličuhanje počelo sa gvintericama, kaj su brzo poklopale moje gojzerice. Naprijed su bile pakne koje su se haklale na đon, a stražnje su imale špice kaj su se piknule u pete. Naravno, na gojzericama je jedno i drugo bilo od kože koja je sa vlagom gubila čvrstoču. Kad je došlo do toga, da su se đonovi zašli, zeli smo špage koja je kasnije zamijenjena od proizvođača sličuha sa remenjem. Istu sudbinu su imale i rolšuhe u svojem razvoju. Ja sam još ko klinac imal i jedne i druge i rolal sam se ispred HN Kazališta, a klizali smo se u svačićevom parku koji su poljevali s vodom prek noći da se moremo besplatno šličuhati. Kasnije su na igralištu lokosa u Tuškancu otprli led u zimskoj sezoni kad su polevali igrališće z vodom.  Dakle, to je bilo prije pol stoljeća, a ja na žalost iz tog perioda nemam ni jednu sličicu, jer u tim

zanimacijama nitko nije imal  fotić da nas ovjekovječi kao ove kaj su se šličuhali na marulićevom trgu u neka davna vremena, davno prije mene, kada su se klizali na sličuhama izrađenim od drva kojima su kasnije dodali metalne "noževe".

Bi se reklo, da smo bili neki srednji sloj zagrepčanca, kojeg već odavno među nama ni, za praf niti ne postoji u svijetu belomu.

Tamo negde koncem pedesetih godina, nakon kratke južine se rastopil debeli snježni sloj, a naglim zahlađenjem se zaledila skoro cijela Klaićeva ulica, preko polovice njene širine, od Kazališta pa sve do tehničke škole, pak po njoj auti nisu mogli voziti. U ta vremena nisu išle ralice, niti je postojala neka zimska služba. Sjećam se da su ljudi uzimali lopate i čistili trotoare i ceste. Snijeg se bacal u otvorene kanalizacijske šahtove. Debeli sloj leda se ni dal samo tak razbiti, pa je to bil el Dorado za nas sa sličuhama kaj smo dobili tak dugačku prugu za utrkivanje.

Malo bolše kuražni su išli na maksimirska jezera, ali je to za mene bilo pre daleko. Ja sam imal tetu u Sisku di sam zimoval, a malo dalje od njezine kuće su se između sajmišta i nasipa i pruge Sisak – Sisak predgrađe protezali bajeri na kojima smo se ljeti kupali ilovili ribe i žabe, a zimi se dan i noć sličuhali. Jenput sam propal kroz led. Na seću bil je pličak i to kaj sam se zmočil nije bil razlog da idem doma, nek sam se nastavil sličuhati dok mi se sve ni zmrznulo na meni, pa sam ipak moral doma. Najprije je bilo odmrzavanje kraj šparheta u kuhinji, pa onda svlačenje zmrznute garderobe. Da bi se u staroj plehnatoj kuhinjskoj peći bolje zahajcalo, teta je širajzlom proroštala žeravicu i dodala par suhih klipova od kuruze na vatru.

Na tim bajerima sam prvi puta zaigral kokej na ledu. Trebalo je naći pravi štap, odnosno prave rašlje, od kojih se izrezala čula, kak smo zvali hokejašku palicu. Stariji sin sisačkog tišlera Smolčića je radil prave hokej palice za ondašnji hokej klub Siscia ili Segestica. Već sam zabravil kak se je zval. Od njega je došal na led prvi pravi pak (gumena pločica) za hokej. Već je imal okznute i pohabane rubove, ali za nas je bil pravi i najpraviji. Tak smo mi ganjali tu crnu pločicu po ledu od jutra do zutra.

Prave hokejke sam kupil negdje oko 1962. godine, a od onda sam visil na umjetnom ledu na Šalati, a tu sam bil više neg bi bil doma. Već smo bili stadnardna, svima poznata škvadra, komadima uvjek  mila i draga. Najljepše ti je upucati se novom komadu nesigurnom na tek kupljenim bijelim đeksericama. Crne lateksice i nježna debela vesta su isticale njezine atribute da ti se zavrti u glavi, a ti je držiš za ručicu, z drugom je pridržavaš oko struka i klizite po ledu uz riram naj novijih ploća Paul Anke, Pat Bonea, Elvisa, Čobi Čekera, Ray Charlesa… u prekrasnoj zimskoj noći. Pa mi onda reci, kak bi to mogal pozabiti?

Furt sam se gibal i to be držalo u formi. Kaj da ti velim, to me je držalo sve do prošle godine. Skijat više nisam smio radi kičme. Devedesete sam daske i pancerice poklonil, kupil sam nove role i rolal oko Jaruna, Bundeka i po mojem kvartu. Onda sam imal saobračajku, pa sam smanjil rolanje do prošle godine. Od tada ih nisam do danas del na noge, jer me lijeva noga u koju sam primil najjači udarac sve više poboljevala. Moram priznat da mi jako fali jer sam ostal bez konde a dva zadnja leta sam presedil za kompićem u borbi koju sam već spomenul. To mi je puno toga oduzelo, ili bolje da velim, više sam zgubil nego sam dobil, ali to je druga duga priča.

 Tak bum te lepo pozdravil i u ljubavi ostavil, a ti se požuri, skoro je Badnjak!

 Željko

ZAHVALA ŽUPNIK I ŽUPLJANI ŽUPE SV. JAKOV PRIREDILI VELIKO IZNENAĐENJE SVOM PIJANISTU VITOMIRU IVANJEKU

Tužnog voditelja zbora pod oltarom dočekala »honda«

Vitomir Ivanjek živi između Zagreba i Beča, no srce mu najveselije kuca u Jadranovu gdje vodi crkveni zbor, svira i panula. Kad je krepao stari »tomos 4« tuga je prekrila Vitino lice, no nedjeljna misa vratila je osmjeh

Anto Ravlić

JADRANOVO Sasvim je logično da pijanist živi za glazbu. Kao što je logično da netko tko živi u Jadranovu ima strast prema panulanju. U nekim klišejima kakvim je prošarana naša svijest teško bi mogli zamisliti da je veliki zaljubljenik u panulanje neki pijanist. Možda ipak malo nespojivo? Ne, ipak je spojivo. Dovoljno je upoznati Vitomira Ivanjeka i već nakon pet minuta bit će vam jasno da glasovir i panulanje idu zajedno. Vito je umjetnik iz klasične priče. Putuje Europom na krilima svojih koncerata, dio godine živi na relaciji Zagreb - Beč gdje je i diplomi­rao, a inspiraciju traži u Jadranovu. Umjetnički duh ipak ni­je želio pokleknuti u Jadranovu pa Vito uz panulanje svira orgulje u crkvi Sv. Jakova gdje vodi i zbor. Idilična priča tekla je sve do jednog dana kada je Tomos 4 iz 1971. godine rekao zbogom i ostavio Vitinu pasa- ru bez pogona. Ostala je samo glazba. I tuga u Vitinim očima. I nedjeljne mise koje ne mogu proći bez Vite.

Došla je još jedna nedjelja. I bila je sasvim drugačija od uobičajenih nedjeljnih misa. U crkvi Sv. Jakova skrivao se gost koji rijetko zalazi u crkvu. Možda niti jedna crkva na svijetu nije ugostila takvog čudnovatog gosta koji je do­putovao s kraja svijeta, s veli kom energijom u malom tijelu. Na kraju mise vlč. Marko Stipetić pozvao je Vitu do ol­tara. Ispod oltara krila se kutija popriličnih dimenzija. U kutiji se krila izvanbrodska »honda« od pet konjskih snaga. Poklon župnika i župljana. Nagrada za entuzijazam kojim je vodio crkveni zbor, svirao orgulje i priređivao koncerte u crkvi Sv. Jakova.

-          Ja nikad ne plačem, pričao je Vito dok su mu suze tekle niz lice, prepričava članica crkvenog zbora Maja Miloš.

Što sam rekao kad sam vidio motor? Samo sam čuo iz svog grla: Ajooooj.

-      Vito odlično pripravi zbor, a rijetko tko ima smisla za animaciju kao Vito. Naš Vito je uvijek s nama, hvali vlč. Marko Stipetić svog voditelja zbora koji rado organizira koncerte u crkvi Sv. Jakova.

- Kada krene nevera samo jednu barku vidiš pa ne vidiš od valova. Sad više nećemo strahovati za Vita. Motor neće stati, kaže Veljko Miloš.

Nakon nedjeljne mise Vito je u društvu vlč. Marka Stipetića i Veljka Miloša odlučio montirati „hondu“ na svoju pasaru. I zaploviti prema Dramlju Moram vam otkriti da sam pjesme za Božić skladao dok sam plovio od Dramlja prema Jadranovu. Idem po benzin i palim motor. Jedva čekam. Moram se pohvaliti da sam jučer ulovio lignju od 52 deke, pričao je Vito s dječačkim veseljem na licu.

-      A sad ja imam poklon za vas, poručio je vlč. Marku Stipetiću i izvukao papirić iz džepa na kojem je napisao tekst za novu himnu Jadranova. Zove se »Jadranovo moje malo«, poručio Vito i na rivi zapjevao himnu.

Teško je opisati osjećaj jakoga stresa nakon proživljenog velikog udara, ravnog blizini smrti. Jednom sam to osjetio na Pokupskom 1991. godine kada su granate tresle oko nas. Ubojiti geleri, koje smo nakon toga sakupljali oko našeg položaja s mišlju „što bi bilo, da je bilo…“, ostavljali su nam neki metalni okus u ustima, kojega se teško riješiti. Obuzeo nas je strah, bijes i svjesnost o bespomoćnosti u isto vrijeme. Takav se osjećaj dugo pamti. Tada sam rekao da je naš položaj na Šestak brdu Blagoslovljen i samo nas je Bog svevišnji sačuvao od sigurne pogibije.

U proteklih dvadeset godina sam u nekim stresnim situacijama imao isti osjećaj, ali zanemarivo mali, skoro kao da ga nije niti bilo. Neki dan sam ponovno osjetio okus metala u ustima. Zaista nisam dugo osjetio toliki bijes, jad, sram i nemoć kao rijetko do sada. Nikako se ne mogu pomiriti s događanjima oko nas, u našoj zemlji koji me razaraju. Spoznaja da se ubijaju naše nade i vjerovanja u bolje sutra događanjima kojima nema mjesta u našem vremenu, stvarima koje su trebale ostati iza nas u ropotarnici povijesti. Mnoge stvari nas jednako pogađaju, kao ova koja je potresla mene.

Želja i vjerovanje da ćemo najzad imati pravnu državu, jednaku pravdu za sve i da zakon vrijedi za sve jednako, lijepo zvuči, ali je to još uvijek daleka utopija. Predaleko bi otišao kada bi opisivao sva događanja u pravosuđu od razbojstva, privrednog kriminala i ostalih krivičnih nedjela, ostat ću na ubojstvu. I to ne bilo kakvom, nego počinjenom od javnih, poznatih osoba. Zajedničko im je što su počinjena dvostruka ubojstva, u prometu. Jedan cestovnom, a drugi u nautičkom prometu.

U prvom je poznati političar ubio dvoje nevinih ljudi u susjednoj zemlji Mađarskoj. Zločin je počinjen, on je svašta rekao i kasnije porekao, istraga traje i traje a sudski postupak nikako da počne. Naime, ovdje se radi o čovjeku koji je pred pravdom jednakiji od jednakih, pa već sumnjam da će odgovarati za počinjeno nedjelo kao što bi odgovarao obični smrtnik?

Drugo je ubojstvo počinio poznati poduzetnik na ljetovanju, koji je svojim gliserom „pregazio“ jedrilicu talijanskog bračnog para, koji su uživali na provi i sunčali se uz hladni sok. Njihov je užitak sasjekao propelerom jurećeg glisera iznakazivši bračni par, suprugu je odsjekao nogu a supruzi glavu. Gliser je zaustavio tek stotinjak metara dalje od mjesta nesreće i ne pada mu na pamet da pomogne unesrećenoga, kojemu je upravo odsjekao nogu, spasi od utapljanja, pozove hitnu pomoć i policiju.

Kratko nakon toga, on priznaje počinjeno nedjelo, koje će njegovi advokati poreći a on se u istrazi brani šutnjom. U svemu se naslućuje da slučaj neće riješiti pravda, već novac, pa je za očekivati da će na kraju biti krive žrtve koje su neoprezno vozile jedrilicu u „rikverc“, pa su time ušli u putanju „sporo vozećeg“ glisera, kojemu je za upravljačem sjedio iznenađeni poduzetnik koji svojom reakcijom nije mogao spriječiti katastrofu, koju je i sam jedva preživio. Na kraju će ga trebati obeštetiti za nastale štete na gliseru, pretrpljeni strah i još štošta…

Nakon vijesti od 12. kolovoza og. u kojima je rečeno da je patolog u plućima nastradalog talijanskog turista našao vodu, već vijesti 13. kolovoza demantiraju novim nalazom patploga? Da je stradali umro od zadobivenih rana?

Istog trenutka su mi bili pred očima svi sporovi koji su godinama jalovo vođeni protiv gospode, koja danas viču „Držite lopova!“,  jer su oni oličenje poštenja i zagovornici pravne države, koji rade u svekoliku dobrobit puka hrvatskoga.

Dali se trebam čuditi što me razdire bijes, jad, nemoć i na kraju sram u kakvoj to zemlji živim, i od kuda mi taj užasan okus metala u ustima. 

Stari porodični album

Držim album i gledam ga onako polegnutog na moja koljena. Nikako se ne mogu odlučiti da ga otvorim, jer mi je glava od jednom puna sjećanja, košmar misli, guraju se jedna preko druge. Još jedna nije došla da se do kraja razazna, biva prekrivena slijedećom, bez reda… odjednom vidim malog klinca, starog svega osam godina, kako sjedi na podu spavaće sobe, ispred širom otvorenog ormara iz kojega je upravo izvadio porodični album s jutenim platnom presvučenim koricama, crvenim križićima ukrašenim narodnim vezom. Taj album je tako velik, on ga je stavio na pod isAlbum, debelih korica presvučenih jutenim platnom na kojemu je križićima navezenim crvenim koncem izrađen stari narodni motiv. Stranice od crnog kartona, uvezani debelom vunenom pletenicom, iste crvene boje kao i ukrasi korica, a između njih sjajni, tanki „svileni“ papir sa utisnutim uzorkom poput paučine. Na svakoj kartonskoj stranici su stare požutjele slike pričvršćene malenim kutnim džepićima u koje se umetnu vrhovi kutova fotografija. Na sredini korica kitnjastim pismom piše „ALBUM“. Zub vremena je ostavio vidljiv trag. Boje su već davno izgubile svoj sjaj a neke stranice neuredno strše izvan korica. Iz albuma se širi čudan miris prohujalih godina vlage i prašine ormara i polica koje je od svojeg postojanja mijenjao. Čvrsto pritišćem korice u strahu da ne ispadnu odlijepljene fotografije, koje izviruju između stranica, kao da žele pozvati da se otvore korice, počne listati album, kako bi potekle priče pohranjene prije više desetaka godina. Od onih fotografija sa prvih stranica, koje su zabilježene na nekakvim box kaerama sa staklenim foto pločama.

Više se ne zna, dali su ih tako radili ili su požutjele od dugog stajanja. Na islikanim ljudima se vidi ukočenost zauzete poze. Namješteni kadrovi, skoro uniformirani za svaku priliku na svoj prepoznatljiv način. Muškarci sa cvikerima, čudnim kravatama i halbecom na glavi. Ženske u krinolinama ili Charlestone kratim suknjicama i bubi frizurama. Neki čudni kupaći kostimi, koji su pokrivali preko pola tijela, da bi se reklo kako se kupaju kompletno obučeni. Kada bih listao stranice, ispred mene bi prodefilirali likovi predaka i familije za koje je sve manje ljudi koji će znati veze između njih sa današnjim generacijama i kako se tko od njih zove. Kada bi došli do posljednjih stranica, među njima su već nabacane kolor fotografije bez reda i poretka, jer se u hiperprodukciji fotografija izgubilo vrijeme za slaganje.



 

pred sebe i pažljivo ga lista kao slikovnicu. Gleda čudno ukočene ljude u još čudnijim odjelima, kakve na starijima još nije vidio. Više su ga podsjećali na stare filmove koje je gledao u kinu, u kojemu je radio njegov otac.

Što je više listao stranice, došao je do slika poznatih mu lica, samo puno, puno mlađih. Onda shvati da većine sa slika više nema.  Otišli su i nikada se više neće vratiti. Vidio je i svoje slike kada je bio beba, mali klinac u špilhozama pokraj mame i tate. Onda slike od prije nešto više od četiri godine, kada je bio pofuren kipućom vodom, cijela prednja strana od lijevog ramena, ruke pa sve do u krilo i koljena. Ponovno se sjetio te strahote koju je proživio, mada nije bio svjestan sve težine i ozbiljnosti svog stanja kada mu je život visio na tankom koncu. Doktori su ga već skoro otpisali jer je prestao uzimati hranu, pa su dozvolili mami da spava u stolcu pokraj njegovog bolesničkog kreveta u bolnici…

Sada sjedi tu pred raskriljenim ormarom, sam i osamljen u pustom stanu. Lista stranice, gleda slike i plače…

A ja sjedim, držim stari porodični album na krilu, rukama pritisnutim na stare korice, a pred očima mi je slika uplakanog klinca pred ormarom kako lista album i plače. Ne znam dali je shvatio svu prolaznost vremena i nas samih u njemu. Što mu je tako teško palo na njegovo malo srce i što ga je tako dirnulo, što ga je tako jako rastužilo, otvorilo tu buru emocija, koje su rijekom suza izašle iz njega. Preplavljen takvim mislima osjetih i sam neku tjeskobu, dignem se sa stolca i pospremim album na njegovo mjesto, na najgornju policu visoke vitrine, neka pričeka bolju priliku da ga pogledam, prije nego se pridružim ovim članovima familije sa starih požutjelih fotografija.

Niš novoga isod sunca…

-          Bok rista! Pak si navrnul u naš kvart?

-          Za praf, bil samu gradu da nekaj zbavim i evo me u blizini. Tak velim ja sebi, kad sam tu, zakaj nebi navrnul!

-          Joj, kaj leta delaju od frajera. Prije si vudril u bulju i mam si rekel, daj mi biru, žedan sam kaj smuk.

-          Kaj ne veliš? Ko da si mi pročital misli. Nebum se srdil ak mi je dodaš… kaj ima kod tebe novoga?

-          Nihil nove sub solis (ničega novoga pod suncem), bi rekli stari Latini. Ponovila se stara priča, ili kak bi naši stari rekli, di si Đuka kad je muka, kad se jeDe, more i bez tebe.

-          Veliš, tak je bilo?

-          Kaj si se ukrutil kak gelender. Kak drukče može bit. To mi se već tolko put pripetilo, da me niš nemre iznenadit. Furt ide ista fora. Pozoveju me da nekaj napravim jer su u gabuli. Tak je bilo kad je firma trebala riknuti i deti ključ u bravu. Taman sam se vrnul iz Švabije sa specijalizacije, di sam navčil novu tehnologiju koja je tek ulazila u našu industriju. Trebalo mi je par kuka da ih ufuram kak se to dela. Bili smo u špici po kvaliteti. Rame me je bolilo od tapšanja i badava sam i rekal da mi se od tapšanja ne puni šajtofl, niti mi kinta ne pada v džep. Nakon deset let sam otišal iz firme, jer sam rekal diši, bivšem partizanu, da ga ja nebum učil direktorovatn niti bu on mene učil o tehnici… ali da skratim šprehu, ja sam otišal u drugu firmu, a oni su počeli tonuti, dok komunjarski ološ kaj je ostal u firmi nije rasturil firmu, koja je prešla u stečaj, pak su je „otkupili“ i sve tak dalje , dok se firma, koja je imala skoro bi se reklo monopol u proizvodnji, čist propala i danas je više ni. Ostali su napušteni zidovi i razbiti prozori ruševine na atraktivnoj lokaciji. Tak se to u mojem življenju ponavljalo kak po receptu, kak se uništava ono kaj vredi i od čega bi i danas jako puno ljudi imalo posla i dobru kintu.

-          Je glih tak si mi pripovjedal prije dost let, kak su ti fundali firmu u kojoj si delal i bil si šef odjela. Ko ti je bil kriv, kad nisi štel postati „crveni“, a znal si da takvi komunjarama ne pašeju.

-          To sam jako grdo osjetil, dve kuke su me maltretirali, jer sam trebal dobiti stan koji je za praf bil obećan bivšem sekretaru partije. Kad me ni mogal skinut s liste, skinuli su me s rukovodećeg radnog mjesta na izmišljeno radno mjesto, kaj nije do tad postojalo, a na koncu, kad je i ta firma dopelana do stečaja, dali su me u proizvodnju na PKV-NKV mjesto. I tu su firmu fundali, prodali, premjestili iz centra grada na periferiju Zagreba, a danas je u Bosni.

-          Ma kaj ne veliš?

-          Tak sam čul od mojih bivših radnika, al kaj je, tu je…

-          Tolke lete te znam i pak ti se divim i z početka ti se čudim da si pak popušil poziv u pomoć.

-          Nemrem reči da sam popušil. Obećal sam prijatelju prije deset kuka da bum pomogal ak bu me trebal. Došal je i pozval se na moje obećanje. Kak nigdar od svojeg jezika nisam napravil lopatu, nisam ni taj put.

-          Al to te je koštalo dve lete posla, truda, kičme i obraza. Tak su te pljuvali, vređali pa im ni to ni bilo dost, su te proglasili četnikom.

-          Da, zbilja je bilo svega, al ja sam del pred sebe cilj da ispunim moje obećanje, a s time da spriječim propast nečega kaj i sam volim već prek četrdeset kuka. Grdo se spremalo i već je pala presuda, al ja sam ju uspio otkloniti. Vratil sam sve kaj sam si zacrtal, pa čak i povratak u međunarodnu suradnju, di smo prije dvadeset kuka bilo dobro poznati i priznati. Tu sam doživjel veliko priznanje, jer su me moji prijatelji pozvali da im dojdem u sjedište parlamnta europske unije i o njihovom trošku predstavljam Hrvatsku i zajednički interes… teško je to sve skupa zgurati uz jednu cugu, jer to ima jako puno o čemu bi se trebalo pripovjedati, a ja ti ovak velim samo najbitinije da bi skužil o čemu je riječ…

-          Sve kužim jel te dobro i dugo znam. Dobro, sve si to napravil i puno više, a zakaj si to ostavil? Tolko rada i truda, postignul si nevjerojatne rezultate i od jenput rez, bok, gotovo… ak to pustiš, kaj bu se dogodilo sa svim kaj si stvoril? Nebu ti žal da se sve sruši…

-          Najlakše kad ti velim da je to iz zdravstvenih razloga. To manje boli, i manje moram objašnjavati, jer oni koji su u tome, dobro znaju o čemu se dela i kaj je posredi. Sve bu dalje išlo svojim tokom, a ja sam im u naprijed rekal kak bu i kaj bu. Upozoril sam ih kaj trebaju napraviti i sada je na njima da tak delaju i da preuzmeju odgovornost za daljnji rad.

-          Sam si izabral taj put i vjerujem ti da dobro znaš i imaš sliku, a to je za tebe najvažnije. Ja pak mislim da buju za kratko zaboravili da si nekaj napravil i opće kaj si napravil, jer buju sve pripisali sebi. Bojim se da buju te umjesto zahvalnosti tak popljuvali i posrali, pak me nebi čudilo da bi te prije prozivali za gluposti nego ti odali zasluženo priznanje. To ti je takva Hrvatska navada. Bolesnici ti buju sve uništili jer nemaju vizije i znanja ko ti, a ti si pred njih prosipal dijamante…

-          Sve si rekel, sve znaš, ali ja mirno spim, jer sve što sam si zacrtal, sve sam ostvaril. Nihil nove sub solis. Pa ne baš sve, ali bi me daljnji trud koštal zdravlja. Dakle, povlekal sam se iz zdrastvenih razloga. Ajde bok do slijedeće cuge.

-          Bok rista i ova mi je pasala, makar ima malo gorki okus… aj bok!

Fali mi jedna kuna

Ovo nema veze sa svjetskom krizom, ili nečim vezanim uz lošu ekonomsku politiku. Jednostavno bi se za to moglo kazati da je Murphy upetljao svoje prste, kao što ih stavlja u našu čestu svakodnevnicu. Tko je Murphy? Vjerojatno ste ga već upoznali, a da to možda niste niti znali. Koliko puta nam se dogodilo da on što žurno trebamo, to ne možemo naći. Dok to tražimo, naći ćemo stvari koje smo prije nekog vremena isto tako tražili, ali nam ovog trenutka one ne trebaju, jer sada tražimo baš određenu stvar koja nam ovog trenutka neophodno treba. Što dulje tražimo, gubimo živce i naša pretraga se pretvara u bijesno razbacivanje stvari koje nam se nađu pod rukom. Znoj izbija na čelo, puls raste, a o tlaku da ne govorim. Iz mumljanja se sve češće razabiru psovke, koje nikada nebi prešle preko naših usana. Ako netko naiđe, tražit ćemo pomoć, ali uz najbolju volju i prijaznu susretljivost, sve dolazi u obzir osim baš te tražene sitnice. Iako nam se, to što tražimo, nalazi ispred nosa nećemo vidjeti.

Prije desetak godina sam trebao predati nekakav obrazac za uvođenje dodatne telefonske usluge u sjedište T-coma u Zagrebu, u Palmotićevoj ulici. Sjeo sam u Novom Zagrebu u auto da to časkom obavim, jer je taj dan posljednji za povoljno uvođenje te opcije. Po običaju, sva parkirna mjesta u Palmotićevoj i okolici su zauzeta. Usporavam s upaljena četiri žmigavca. Gledam lijevo i desno, neće li netko izaći iz parkirališta. Već sam došao do Branimirove, pa se vraćam u „rikverc“, jer tko će sada raditi cijeli krug, pa da se vratim u Palmotićevu. Polagano u „rikverc“, evo me preko Šenoine pa do Hatzove. Skoro sam došao do križanja, kad na polovici puta, s desne strane, svega 300 – 400 metara od sjedišta T-coma, jedan auto napušta parkirni prostor. Vraćam se i zauzimam njegov prostor.

Svega 300 metara me dijeli do sjedišta T-coma, ali prije toga treba uzeti parkirnu kartu iz automata, jer čuvari parkinga stalno kruže po gradu, pa bi me to kratko parkiranje, da pređem tih 300 metara, uđem u T-com i na šalteru predam već ispunjeni obrazac, može skupo stajati. Naime, kazna za neplaćanje parkirne pristojbe od svega 3,00 kn može prerasti na 300,00 kn i više, jer kakve sam ja sreće, dok budem u T-comu, naiđe pauk i odveze auto u Strojarsku, košta još tri puta više od same kazne. Dakle, treba otići do automata, ubaciti u njega te tri kune, ostaviti potvrdu da je plaćen sat vremena za parkiranje, iako meni treba nepunih pet minuta da predam ispunjeni obrazac za povoljnu dodatnu opciju telefonske usluge. Za taj predviđen mjesečni iznos to se zacijelo isplati, ali ako ću morati platiti kaznu, to više neće biti jeftina prilika radi koje sam došao. Dolazim do parkirnog automata i vadim novčanik. U njemu imam samo dvije kovanice od jedne kune, jednu novčanicu od dvije stotine kn i veću svotu njemačkih maraka, pripremljenih za plaćanje naručene pošiljke iz Njemačke, koju ću podići kada obavim T-com. Pretražujem cijeli novčanik, ali u njemu nema još jedne kovanice od jedne kune.

Vraćam se do auta i počinjem pretragu po pretincima auta ne bih li našao barem jednu kunu. Naravno, nigdje nema niti jedne kovanice za parkirni automat. Sine mi ideja da se pod naslonom zadnjeg sjedišta automobila uvijek nalazilo ispale kovanice mojih suputnika. Skidam zadnje sjedište i podižem ga, ali osim jednog gumba, jedne čačkalice i mrvica nekakvih sendviča, tko zna kada pojedenih, u nakupljenoj prašini ispod stražnjeg sjedišta mojeg auta nema nikakve kovanice, niti traga ni glasa od novca.

Već po ne znam koji puta prevrćem sve džepove koje imam na sebi i u autu, nema rezultata. Vrijeme prolazi, a ja dam se već mogao vratiti obavljena posla i krenuti prema svojoj kući. Tada ugledah djelatnika Zagreb parkinga kako obilazi automobile i upravo jednom autu ispred mene stavlja napisanu kaznu radi prekoračenja vremena parkinga. Prolazi pokraj mene i upitno me pogleda.

-          Sada sam došao, pa samo da nađem sitniš, idem platiti parking…

On samo slegne s ramenima i ode prema Hatzovoj, pregledavajući kome će staviti ispod brisača obavijest o kazni. E, pa meni nećeš. Tražim dalje, a već nema mjesta gdje nisam pogledao. Već sam prevrnuo sve tepihe u autu i zavlačio ruku ispod prednjih sjedala, bez rezultata. Ovaj djelatnik se može svaki čas vratiti, a ja nemam jednu kunu da platim parking. Upravo nailazi jedan srednjoviječni par. Dama drži svog supruga ispod ruke, a ja izlazim pred njih,

-          Oprostite, molim vas, nedostaje mi jedna kuna da platim parking…

Odmjerili su me pogledom od glave do pete, pa zatim auto pokraj kojega sam stajao. Pogledali su jedno drugoga, kao da su rekli,

-          Gle frajera, fali mu za gemišt? Kaj još nebuju zmislili ti žicari…

Uz prezriv osmjeh, još me jednom pogledaju preko ramena i nastave Palmotićevom prema Branimirovoj. Ne mogu opisati kako sam se usrano osjećao. Takav pogled je trebalo podnijeti i ostato živ. Jedva sam odlučio da sfektam tu jednu kunu, a oni su u meni vidjeli žicara, alkića ili tko zna kakvog probisvjeta, što žica kintu za cugu, frajera ništ' koristi?

Ali što da radim, moram predati taj obrazac u T-com, a ovaj čuvar parkinga tek što se nije vratio. Reklo bi se „lupus in fabula“, ja o čuvaru, a on do mene,

-       Sve sam pretražio, ali nigdje nemogu naći jednu kunu da platim  parking, jer trebam otići do T-coma da predam ovaj obrazac. Imam dvije stotine, ako mi možete promijeniti?

-       Kaj god, nemam ja tolko sitnoga. Evo vam jedna kuna, pa bute mi vrnuli drugi put kad se sretnemo.

Uzmem jednu kunu uz tisuću riječi zahvale dok je čuvar parkinga odlazio prema Šenoinoj u obilazak parkiranih automobila. Ja odem do parkirnog automata i ubacim u njega kovanice da uzmem tu prokletu parkirnu kartu i obavim taj posao u T-comu. Već sam toliko vremena i živaca potrošio, a već sam mogao biti kod kuće. Zazvone ubačene kovanice po utrobi parking automata. Nešto zazuji, ali iz proreza na automatu se ne pojavljuje upravo plaćena potvrda. Pritišćem sve gumbe i lupam šakama po automatu, ali on ne daje više znaka od sebe. Progutao je moje posljednje dvije kune i jednu kunu dobivenu od čuvara parkinga i ništa od toga. Odlazim do auta i sav shrvan sjedam za volan. Bio sam toliko ljut i tako sam se jadno osjećao, da nisam znao što mi je sada najpametnije biti čineći? Dok sam tako razmišljao što da radim netko pokuca na staklo automobila. Bila su to dva mladića, dva ročnika iz moje postrojbe. Odslužili su svoj vojni rok prije skoro godinu dana, sada ih vidim u civilnoj odjeći.

-          Hej što radite vas dvojica ovdje?

-          Ja živim tu u kvartu a on je došal iz Karlovca kod mene u posjetu.

-          Lijepo je da ste ostali prijatelji i da ste u vezi.

-          Često dolazim do njega, zajedno smo našli zaposljenje, pa sada planiramo daljnje školovanje… kako ste vi?

-          Hvala na pitanju, moglo bi se reći da sam dobro, samo što sam sada zapeo ovdje. Trebam predati obrazac za dopunsku opciju telefonske usluge od T-coma, ali nemam gdje promijeniti ovih dvije stotine da platim parking za svega 3 kune.

-          Gospodine zapovjedniče, ja nemam niti groš u džepu…

-          Nemam niti ja…

-          Ma dobro dečki, nema frke, već ću se ja snaći, baš mi je bilo drago i osobito zadovoljstvo da smo se sreli nakon tolko vremena…

Taman smo se pozdravili, kad eto opet čuvara parkinga. Sam Bog ga je poslao da me izvadi iz ove neugodne situacije, kako fektam siću od mojih ročnika, umjesto da ih pozovem na sok,  mada ne mogu ostaviti auto bez plaćenog parkiranja, a kako da ga platim kada nemam sitnoga da ga platim. Objasnio sam mu kako mi je automat zgutal kintu i nije mi dao. Sada je on prekopao po svojim džepovima i rekao mi da će mi posuditi tri kune za parking, koje ću mu vratiti kada razmijenim dvije stotke. Otišli smo zajedno do automata. On ubaci tri kovanice u automat, a one veselo zazvone u svojoj putanji do kase. Nešto zazuji, ali iz automata ne izađe potvrda za parkiranje. Ja sam ovaj puta odahnuo, jer je izgledalo kako mi on ne vjeruje da mi je automat ukrao novac, pa ja muljam da mi on plati parking. Sada se i sam uvjerio.

-          Šta ćekate, odite do T-coma, a ja ću pripaziti na auto. To ste mogli već deset puta učiniti…

Sve je obavljeno za par minuta, a ja sam s čuvarom parkinga otišao na jedno kratko piće. Nismo više spominjali parking niti automat. Bilo nam je drago da smo se upoznali i ugodno osvježili. Piće sam platio karticom, s kojom nisam mogao platiti

U mojem autu postoji ladica u kojoj je kožna „potkova“ za sitniš u kojoj uvijek ima dosta sitniša za parking, cestarinu i za ono što bi rekli, zlu ne trebalo. Više mi se neće dogoditi da nemam za parking. A vama?